4 Karakteristike rečenica na indonezijskom
Prema Velikom indonezijskom rječniku, rečenica je definirana kao jedinstvena riječ koja izražava koncept misli i osjećaja. Uz to, rečenica je također definirana kao jezična jedinica koja relativno samostalni, imaju konačnu intonaciju i zapravo se ili potencijalno sastoje od klauzula. Sama rečenica ima nekoliko vrsta. Što se tiče nekih vrste rečenica to uključuje temeljna rečenica, jedna rečenica, vrste složenih rečenica, primjer izravne rečenice, i neizravna rečenica.
Svaka stvar mora imati svoje osobine, kao i rečenice. Slijede neke od karakteristika rečenica na indonezijskom.
1. Je li jezik jedinstva
Kao što je spomenuto na početku paragraf, da je rečenica jedinica iz postojeće jezične jedinice. Jezične jedinice koje čine rečenicu uključuju:
- Fonema: je zvuk u jeziku koji je u stanju razlikovati značenje riječi.
- Morfema: je oblik u jeziku koji sadrži značenje ili podržava značenje riječi ili riječi Jezik.
- Vrste riječi: je jezična jedinica koja u sebi ima jedno značenje.
- Fraze na indonezijskom: je jezična jedinica koja se sastoji od dvije ili više riječi koje ne sadrže predikat i nemaju potencijal da postanu rečenica.
- Klauzule na indonezijskom: je jezična jedinica koja se sastoji od dva riječ ili više koji imaju predikat i mogu postati rečenicom.
2. Može stajati sam
Za rečenicu se može reći da je samostalna jer rečenica može prenijeti ideju čak i bez dodavanja druge rečenice. To se razlikuje od fraza koje ne mogu samostalno stajati i moraju se dodati s drugim jezičnim elementima.
3. Imajte konačni obrazac za intonaciju
U definiciji rečenice spomenutoj na početku rasprave, kaže se da rečenica ima konačni intonacijski obrazac. Odnosno, rečenica ima posebnu intonaciju na kraju kada izgovorimo rečenicu. Funkcija završne intonacije u rečenici koju kažemo je kao potvrda ili naglašavanje izgovorene rečenice. Uzorci intonacije rečenice također se uvelike razlikuju, ovisno o vrsti izgovorene rečenice.
Ako je izgovorena rečenica razne novinske rečenice, Primjer iskazne rečenice na indonezijskom ili izjavna rečenica, tada je konačni intonacijski obrazac ravan. Odnosno, rečenica ima ravnu intonaciju kada se izgovara sa usmeno. Nadalje, ako je izgovorena rečenica vrste naredbi ili imperativna rečenica, tada intonacija izgovora mora biti visoka. Cilj mu je naglasiti da dvije rečenice sadrže redoslijed ili potvrdu nečega, tako da konačni intonacijski obrazac također mora biti visok u usporedbi s rečenicama izjava, novinskim rečenicama ili rečenicama deklarativno. A ako je izgovorena rečenica vrste upitnih rečenica i primjeri ili upitna rečenica, tada konačni intonacijski obrazac koji se govori mora biti niži od intonacije u drugim rečenicama.
U rečenicama se velika slova koriste na početku rečenice kao prvo slovo kojim započinje rečenica. Uz to, velika slova u rečenicama koriste se i u prvom slovu izravnog citata, prvom slovu u imenu osobe ili regije, slovu prvo za oznake povezane s Bogom, i tako dalje, upotreba velikih slova u ovim rečenicama regulirana je u gramatici Jezik Indonezija.
Uz to, upotreba interpunkcijskih znakova koristi se i u rečenicama. Postoji nekoliko interpunkcijskih znakova koji se koriste za određene vrste rečenica. Na primjer upotreba točke koristi se za novinske rečenice, izjave ili izjavne rečenice. Ili, upotreba upitnika i uskličnika za upitne rečenice / upitne rečenice i imperativne rečenice /rečenica upitni.
Ovo su neke od karakteristika rečenica na indonezijskom. Nadam se korisno za sve čitatelje.